o stvarima koje dajemo iz ljubavi, ljudima koji ih uzimaju zdravo za gotovo i trenutku kada naučimo da dobrota bez granica ponekad najviše košta nas same.
Postoji nešto posebno ponižavajuće u tome da vidiš svoj rad negdje gdje mu je mjesto, a sebe nigdje.
Prepoznaš fotografiju prije nego što stigneš pročitati tekst. Znaš gdje si stajala, kakvo je bilo vrijeme vani, što se događalo nekoliko sekundi prije nego što si pritisnula okidač. Sjetiš se trenutka u kojem je nastala, ljudi koji su bili tamo i razloga zbog kojeg si uopće odlučila sačuvati baš taj kadar.
A onda pročitaš potpis. Nepoznati autor.
I na trenutak ti bude smiješno. Ne zato što je smiješno, nego zato što ne znaš bi li se trebala smijati apsurdu ili biti tužna zbog činjenice da je netko uspio izostaviti tebe iz nečega što bez tebe ne bi ni postojalo. Pogotovo kada autor zapravo nije nepoznat. Kada znaš da ljudi koji gledaju tu fotografiju znaju tko ju je snimio. Kada si s njima razgovarala, surađivala, provodila vrijeme, družila se i poklanjala svoj rad jer si vjerovala u nešto što ste zajedno gradili.
Mene je taj događaj stvarno jako uznemirio. Ne činjenica da je fotografija negdje objavljena bez mojeg znanja, nego lakoća s kojom je iz priče nestala osoba koja ju je napravila. Kao da su sve fotografije nastale same od sebe.
Dugo sam mislila da je najljepši dio kreativnog rada to što ga možeš dijeliti s drugima. Fotografirati prijatelje. Podržavati tuđe projekte. Raditi s ljudima čiju glazbu voliš, čije ideje razumiješ ili čijem uspjehu iskreno želiš svjedočiti. Biti dio nečega što raste, razvija se i postoji zahvaljujući ljudima koji u to ulažu svoje vrijeme.
Nije mi bilo važno koliko ću zaraditi od takvih fotkanja. Nekad mi je bilo dovoljno to da radim nešto što volim, što stvaram uspomene i što će fotografije koje sam snimila nekome značiti. Nisam svaki put razmišljala o tome što dobivam zauzvrat. Valjda sam neke stvari podrazumijevala. Da će ljudi znati prepoznati trud. Da će razumjeti razliku između usluge koju sam odlučila pokloniti i rada koji su dobili besplatno samo zato što ga nisam znala naplatiti. Da će, čak i ako ništa ne zaradim, barem postojati međusobno poštovanje.
Nisam očekivala da će mi se sve vratiti. Nisam ni mislila da se dobrota mora računati, evidentirati i naplatiti po satu. Samo sam mislila da je normalno poštovati osobu koja ti je nešto omogućila.
I možda sam bila malo naivna.
Ne u smislu da danas mislim kako nikome ne treba vjerovati, nego u smislu da sam predugo vjerovala kako se neke stvari ne moraju izgovoriti naglas. Da se poštovanje podrazumijeva. Da, ako si nekome dovoljno blizak, ne moraš posebno objašnjavati zašto bi trebao navesti tvoje ime ispod fotografije koju si mu poslao.
Ispostavilo se da se neke stvari ipak moraju izgovoriti.
Ne zato što je taj dio kreativnog rada kompliciran, nego zato što ljudima ponekad odgovara da ostane neizgovoren. Kada nešto radiš iz ljubavi, teško je odrediti trenutak u kojem to prestaje biti samo ljubav, a postaje posao. Možda zato što nemaš osjećaj da radiš. Veseli te. Zanima te. Možeš satima uređivati fotografije, razmišljati o kadrovima, tražiti pravo svjetlo ili provesti cijeli dan na snimanju, a da ti vrijeme prođe brže nego na bilo kojem drugom poslu.
Ali to što ne brojiš svaku minutu ne znači da ih nema.
Iza fotografije postoji vrijeme koje nitko ne vidi. Godine učenja, pogrešni kadrovi, neuspjeli pokušaji, oprema, razvijanje filma, obrada, selekcija, komunikacija i sve ono što se događa prije nego što netko dobije gotovu fotografiju. Postoji i nešto što je puno teže staviti u ponudu: tvoj pogled. Način na koji primjećuješ stvari. Ono zbog čega ćeš u istom prostoru vidjeti kadar koji netko drugi možda neće ni primijetiti. Osjećaj koji pokušavaš prenijeti fotografijom. Sve što si godinama razvijao, često i ne znajući da to radiš.
I onda netko pita koliko košta. I ti zastaneš.
Ne zato što ne znaš koliko si vremena uložilo, nego zato što se odjednom osjećaš kao da moraš opravdati zašto nešto što voliš ima cijenu. Pogotovo ako je riječ o prijatelju. Ili nekome tko je tek počeo. Ili nekome s kim si već radila. Ili nekome tko ti je drag pa ne želiš da pomisli kako si se promijenila otkad pokušavaš živjeti od onoga što radiš. Pa spustiš cijenu. Pa nešto napraviš besplatno. Pa kažeš da nije problem. I često stvarno nije problem. Problem nastaje kada to prestane biti tvoja odluka. Kada se ono što si jednom poklonio počne očekivati. Kada se tvoja fleksibilnost zamijeni za dostupnost, a tvoja velikodušnost za nešto na što druga osoba računa bez potrebe da te išta pita.
Tada se počinješ pitati kako je nešto što ti je toliko značilo postalo nešto zbog čega se osjećaš loše. Mislim da sam tek s vremenom počela razumijevati da cijena nije samo novac. Ponekad je cijena i vrijeme koje više ne možeš vratiti. Energija koju sam mogla uložiti u nešto svoje. Prilika koju sam propustila jer sam bila zauzeta pomaganjem nekome drugome tko mi je u tom trenutku bio prijatelj. A ponekad je cijena osjećaj koji ostane kada shvatiš da druga osoba tvoju pomoć nije doživjela kao dar, nego kao nešto što joj pripada.
Posebno je zanimljivo koliko se brzo riječ prijateljstvo pojavi kada treba nešto napraviti besplatno, a koliko se lako izgubi kada treba preuzeti odgovornost. Naravno, ne mislim da svaki odnos treba pretvoriti u ugovor. Ne želim živjeti u svijetu u kojem prijatelju šaljem račun za svaku fotografiju koju sam snimila na njegov rođendan.
Ali želim živjeti u svijetu u kojem prijateljstvo nije razlog da se nečiji trud uzima zdravo za gotovo. U kojem možeš nekome pomoći zato što ga voliš, a da se to kasnije ne pretvori u nepisanu obvezu. U kojem ne moraš birati između toga da budeš dobra osoba i toga da zaštitiš vlastiti rad.
Najgori dio nekih suradnji nije čak ni novac koji nisam zaradila. Najgori je osjećaj da si nekome pristupila s povjerenjem, a on je u toj istoj situaciji vidio priliku da sebi nešto olakša. Možda čak nije ni mislio da radi nešto loše. Možda je jednostavno napravio ono što mu je u tom trenutku odgovaralo, ne razmišljajući previše o tome što to znači za mene. Ali ne mora svaka povreda biti namjerna da bi bila stvarna. I ne moraš dokazati da je netko loša osoba da bi priznala da se prema tebi nije ponjela dobro.
To mi je možda bilo najteže naučiti.
Da mogu razumjeti nečije razloge, ali da ih ne moram prihvatiti. Da mogu nekome željeti sve najbolje, a da više ne želim raditi s njim. Da mogu biti zahvalna na nečemu što smo zajedno stvorili, a istovremeno priznati da mi se način na koji je sve završilo nije svidio. I da ne moram javno ispričati cijelu priču kako bih sebi dopustila da iz nje nešto naučim.
(p.s Ovo je možda malo kontradiktorno s obzirom na to da sad pišem blog o tome, ali poruka se nekako treba poslati hehe)
A onda dolazimo do autorskih prava. Znam, ne zvuči kao najromantičnija i najzanimljivija tema na svijetu.
Kada pomislimo na autorska prava, obično zamišljamo ugovore, zakone, odvjetnike i kompliciranu dokumentaciju koju nitko ne želi čitati. Nešto čime ćemo se baviti ako stvari pođu po zlu. Ali možda bismo trebali početi razmišljati o njima puno prije toga.
Autorsko pravo nije samo način na koji se štiti nešto što si stvorio. Ono je i podsjetnik da kreativni rad ima autora. Da iza fotografije, ilustracije, teksta ili pjesme stoji osoba čiji rad nije prestao biti njezin samo zato što je postao dostupan drugima. U Hrvatskoj autorsko pravo u pravilu nastaje samim stvaranjem originalnog autorskog djela. Fotografiju ne moraš registrirati da bi bila zaštićena autorskim pravom. A kada nekome pošalješ fotografiju, time mu automatski ne predaješ sva prava na njezino korištenje.
To su dvije vrlo jednostavne činjenice koje mogu promijeniti način na koji pristupamo vlastitom radu. Ako nekome ustupiš fotografije za određenu svrhu, to ne znači nužno da ih ta osoba može koristiti kako god želi. Ako nekome dopustiš da ih objavi na društvenim mrežama, to samo po sebi ne znači da ih može proslijediti medijima, koristiti u komercijalnoj kampanji ili ih objavljivati bez navođenja autora. Sve ovisi o okolnostima, dogovoru i primjenjivim pravilima. Zato je važno unaprijed definirati način korištenja fotografija, autorstvo i naknadu, a kod ozbiljnijih komercijalnih poslova i sve staviti na papir. Znam da to zvuči formalno kada radiš s ljudima koje poznaješ. Ali možda je upravo tada najvažnije. Ja taj dio nisam napravila… Jer, prijatelji su mi, neće oni mene sj***t…
Jer kada sve ide dobro, rijetko tko razmišlja o tome što bi se moglo dogoditi. Problemi se obično pojave tek kada se interesi promijene, kada projekt postane uspješniji nego što ste očekivali ili kada se netko sjeti da bi od nečega što si napravila mogao imati dodatnu korist. Tada je puno lakše imati jasan dogovor nego pokušavati objasniti što si mislila da se podrazumijeva. Ovo je meni tek nedavno sugerirao moj tata, koji ima malo više iskustva u tim pravnim stvarima nego ja.
A što se tiče potpisa, mislim da je važno reći još nešto. Navođenje autora nije isto što i plaćanje rada. Potpis ne zamjenjuje naknadu kada je ona dogovorena ili potrebna, kao što ni plaćanje ne znači automatski da je autorstvo nestalo. To su različite stvari. Možeš nekome pokloniti fotografiju i svejedno očekivati da te potpiše. Možeš naplatiti svoj rad i zadržati autorska prava. Možeš nekome dopustiti korištenje fotografije, a da ona i dalje ostane tvoja. I možeš se predomisliti oko budućih suradnji s nekim tko ti je pokazao da vaše razumijevanje dogovora nije isto. Ne moraš čekati da problem postane dovoljno velik da bi počeo ozbiljno shvaćati vlastita prava. Ipak, mislim da je najzanimljiviji dio svega ovoga onaj koji ne piše ni u jednom zakonu.
Što napraviti kada je netko prekršio dogovor, ali je to osoba koju si voljela?
Što kada je riječ o projektu kojem si željela uspjeh, o ljudima koje si podržavala i o nečemu u čemu si iskreno htjela sudjelovati?
Što kada ti nije svejedno, ali ti se ne da objašnjavati zašto ti je stalo?
Možda zato što ne želiš ispasti sitničav. Možda zato što se bojiš da ćeš uništiti odnos zbog nečega što drugoj osobi očito nije bilo važno kao i tebi . Možda zato što ti je neugodno tražiti nešto što bi, u idealnom svijetu, trebalo biti sasvim normalno.
I tako prešutiš. Prvi put zato što misliš da nije vrijedno svađe. Drugi put zato što ne želiš stvarati problem. Treći put zato što si već umorna od objašnjavanja. A onda se jednog dana uhvatiš kako više ne želiš ni poslati fotografiju. Mislim da je to trenutak na koji treba obratiti pažnju. Jer ne želim da zbog ljudi koji nisu znali cijeniti moj rad prestanem biti osoba koja ga voli dijeliti.
A onda se dogodi još nešto zanimljivo.
Kada napokon odlučiš progovoriti o nečemu što ti nije bilo u redu, razgovor se odjednom prestane voditi o onome što se dogodilo. Umjesto toga, počne se voditi o tebi. O tvom radu, tvom karakteru, tvojim sposobnostima, tvojoj vrijednosti. Odjednom se mora dokazati da si dovoljno dobra da bi uopće imala pravo biti povrijeđena. U mom slučaju, odjednom više nije bilo važno pitanje zašto su fotografije objavljene bez mog znanja i imena. Pojavilo se drugo pitanje: jesu li moje fotografije uopće toliko dobre?
I moram priznati da mi je ta promjena teme bila zanimljiva. Jer nisam znala da autorstvo dolazi s ocjenom. Nisam znala da fotografija mora zadovoljiti nečije estetske kriterije da bi osoba koja ju je napravila zaslužila biti navedena kao autor. Nisam znala da se pravo na vlastiti rad mora ponovno zaslužiti svaki put kada nekome zasmetaš time što si odlučila reći da nešto nije bilo u redu. Naravno, ne mislim da su moje fotografije iznad kritike. Nisu. Još učim, mijenjam se i razvijam svoj stil. Postoje fotografije koje danas ne bih snimila na isti način i postoje stvari koje bih napravila drukčije. Nadam se da će ih biti još puno jer bi mi bilo prilično tužno da za deset godina radim sve potpuno isto kao danas.
Ali jedno je razgovarati o tome je li neka fotografija dobra, a nešto sasvim drugo koristiti njezinu kvalitetu kao odgovor na pitanje autorstva. Ne mora ti se sviđati moj rad. Ne moram ti se sviđati ni ja kao osoba. Ne moraš moj rad objavljivati, dijeliti ni preporučiti drugima. Ne moraš misliti da sam dobra fotografkinja. Ali ako si odlučio koristiti fotografiju koju sam snimila, činjenica da ti se moj rad ne sviđa se , kao prvo, kontradiktira. A činjenica da sam ju ja fotografirala se ne mijenja.
To je dio kreativnog posla o kojem se premalo govori: moraš naučiti podnijeti kritiku vlastitog rada, ali ne moraš prihvatiti da se svaka kritika koristi kako bi se skrenula pažnja s nečijeg postupka. I ne moram dokazivati da sam dovoljno dobra kako bih imala pravo reći da nešto nije bilo u redu. Možda se nekome moj rad ne sviđa. Možda se neće svidjeti ni svima koji će pročitati ovaj tekst. To je sasvim u redu. Ovaj tekst ionako nije molba da se nekome svidim. Nije ni pokušaj da uvjerim ljude da sam dobra fotografkinja. Samo pokušavam objasniti zašto mislim da kreativni rad zaslužuje poštovanje, čak i kada osoba koja ga je napravila nije netko koga posebno voliš. Jer ako se o autorstvu možemo razgovarati samo onda kada nam se sviđa autor, onda zapravo ne govorimo o autorstvu. Govorimo o tome koga smo odlučili poštovati, a koga nismo.
Na kraju, mislim da je ovo priča o puno više od autorskih prava. O tome kako naučiš razlikovati velikodušnost od iskorištavanja. Kako prestaneš misliti da je svaka granica znak sebičnosti. Kako shvatiš da možeš voljeti ono što radiš, a svejedno ne biti dostupna svima, uvijek i besplatno. Možda ćeš ih jednog dana vidjeti kako koriste nešto što si stvorilo. Možda ćeš se sjetiti koliko ti je tada značilo biti dio te priče. Možda ćeš osjetiti nešto, a možda će ti sve već biti potpuno svejedno.
Ali nadam se da zbog toga nećeš prestati stvarati. Ja nisam, niti planiram.
Želim nastaviti fotografirati ljude. Želim raditi na projektima u koje vjerujem, upoznavati kreativce, učiti, griješiti i stvarati stvari na koje ću biti ponosna. Želim i dalje poklanjati svoj rad ljudima koje volim, ali i naplatiti ga kada je to posao. Želim da ono što radim može biti dio mog života, a ne nešto što moram opravdavati zato što mi je važno. I želim moći pogledati fotografiju koju sam snimila i biti ponosna na nju, bez obzira na to gdje će završiti i hoće li je netko drugi jednoga dana pokušati prisvojiti.
Jer mogu ti uzeti fotografiju s interneta. Mogu je objaviti, podijeliti ili staviti u članak.
Mogu čak napisati da je autor nepoznat.
Ali to ne mijenja činjenicu da ste vi bili tamo.
Vi ste vidjeli taj trenutak. Vi ste odabrali kadar. Vi ste pritisnula okidač. Vi ste naslikali sliku. Vi ste napisali pjesmu. Vi ste svorili nešto svoje.
I moje ime nije postalo nepoznato samo zato što ga je netko odlučio izostaviti.
A ako već nešto ostane iza mene, voljela bih da to budu fotografije koje će nekome značiti, priče koje će netko poželjeti ispričati i rad iza kojeg mogu stajati.
S mojim imenom.
Jer nije problem u tome što si nekome dao nešto svoje. Problem je kada te uvjeri da mu to nikada nisi ni dao, nego da je oduvijek bilo njegovo.

